Bojan MarjanovićII
OPTIMIZAM Sedimo polu-goli u zamračenoj sobi i slušamo tiho džez. Penjemo se, padamo, hvatamo, skičimo, ljubimo, propadamo, šizimo, milujemo, uzdišemo, čerupamo, cerekamo, gledamo, mislimo, nedostajemo. Po zulufima Nil Janga. U boci viskija Dženis Džoplin. Po obodima naočara Vudi Alena. Po pivskom stomaku Čarlsa Bukovskog. U Selindžerovoj usamljeničkoj sobi. U osamnaest godina između drugog i trećeg pokušaja samoubistva Virdžinije Vulf. Na suncu koje je Mersou išlo u oči. U krvi koju je na binu prosuo Igi Pop. U brkovima Nik Kejva. Po hrapavom glasu Tom Vejtsa. Na nadgrobnoj ploči Džoa Stramera. Po dlakama ekscentrične frizure Džim Džarmuša. Na vrhu cigare Klint Istvuda. Da li bi me voleo da si neki potpuno drugačiji tip, pitaš se, dok ispuštaš dim i uzimaš gutljaj vina, da nedeljom ideš na mali fudbal, da vežbaš svako jutro, da studiraš ekonomiju ili politikologiju, da si umereni konzervativac, da slušaš stari rok i glasaš za Borisa Tadića? Da li bih te volela da sam neka potpuno drugačija devojka, pitaš se, paleći novu cigaretu, da gledam na TV-u kako mese tortu poslastičari milioneri iz Napulja, da idem na seminare o toleranciji, integraciji i prosperitetu, da plačem slušajući Severinu, a da sledećeg trenutka vrckam guzom uz trubače, da hvatam boga za muda čitajući Koelja? Hm, mislim se šta da ti kažem. Dušo, ne želim da uletimo u elitistička preseravanja, ali kada ne bismo imali muziku koju slušamo, filmove koje gledamo, knjige koje čitamo, od našeg života bi ostali samo seks i hrana. Bili bismo debeli jebači. Što smo i sada, ali sada smo dva debela jebača koji će poučeni delima svih tih briljantnih ljudi prestati da seru o svojim malim otuđenjima, uslovljeni nerazumevanjem nas, Umetnika u ovom primitivnom svetu, ne, udahnućemo duboko, naštimovati gitare, zašiljiti olovke, uključiti kamere, uzeti se za ruke, izaći na ulicu i pokušati da promenimo svet. Hm, hermetiično si se osmehnula. Ti i tvoja angažovana umetnost. Hm, osmehnuh se i ja. Danas, dušo, u svetu u kome živimo, angažovana umetnost je pleonazam. Svaka koja to nije je potrebna samo muzejima. Hm, da menjamo svet, kažeš, lenjo se protežeš i zapitkuješ. Da pokušamo. Inače bismo bili Seve i Brega, samo u drugom odelu. ALBUM SA SLIČICAMA Osećam na leđima istorijsku dužnost da pronađem reči koje će opisati ljubav. Da smislim formulu, oivičim je znakovima latinice i sačuvam u dubinama svog personalnog kompjutera. *** Danas je bilo dobro. Okruženi knjigama igrali smo uloge zaljubljenih, mladih intelektualaca, stavio sam glavu na tvoje grudi i slušao te kako čitaš delove svoje omiljene knjige. Nikada jednom neuspešnom turisti kao što sam ja, London i aristokratska depresija nisu bili bliži. *** Hiljadu sitnih noževa secka moju sigurnost kada se upustim u čarobni, strašni svet tvojih reči. Čekaj samo da izgradim svoj svet reči do kraja, usraćeš se u gaće, znaš! *** Kada bi autobus na sprat udario u nas, umreti kraj tebe, to je rajski način za umiranje. Neke stvari su bolje kad se ne prevode. Sa engleskog na srpski, sa dodira na reči. Kao onda kad si mi usnama jedva dodirivala vrat dok smo slušali Smitse kod mene u sobi. Neprevodivo. *** Postoje stvari koje su jače od mene. Nervoza kad naiđe tvoj bivši dečko. Erekcija kad nosiš one Lolita čarape. Kašalj kada uperiš tu cigaru u mene. Ljutnja kada me prekidaš četiri puta u jednoj rečenici. Ljubav koju ne mogu da obuzdam. Nije prevelika lista, moćićeš da živiš sa tim. *** Ne pitaj me nikada više zašto sam ciničan, jer koliko te besramno i patetično volim, da nemam cinizam, umro bih kao pisac i postao Danijela Stil. Ovako još uvek mogu da se koprcam. Dobro, da, uvek mi ostaje i angažovana poezija. *** Osim kada smo prvi put pričali celu noć, osim trenutka kada smo se prvi put poljubili, osim kada smo prvi put vodili ljubav, osim svih tih bitnih prekretnica, zauvek ću pamtitit i sekund kad si rekla da je Džim Morison seronja. Tad si me kupila za ceo život. *** Nisam još našao prave reči. Neki albumi sa sličicama imaju vrednost samo ako se ne popune. A neke je izgleda nemoguće ni popuniti. Srećom po nas. KOLEKTIVNA ODGOVORNOST Za sve zapaljene kuće, za svu decu pretučenu u školskim dvorištima, za svaki kompleks, za sve otete klikere i sličice, za svaki metak u glavi, za svaku neisplaćenu platu, za svakog đaka-pešaka, za svaku silovanu devojku, za svakog odžeparenog u tramvaju, za svakoga ko je primoran da džepari, za svakog ubogog prosjaka, za svakoga koga su zajebali lažni prosjaci, za sve nesposobne ministre u vladi, za svaki pendrek koji je završio među nečijim nogama, za svaku baklju koja je završila u nečijim ustima, za sve knjige koje se bacaju kada neuki raspremaju škole, za svu decu čiji su mozgovi silovani u tim školama, kriv sam ja. Kriva je moja devojka. Krivi su moji prijatelji. Krivi su moji roditelji. Krivi su moji profesori, moji poznanici, bakica što kupuje hleb i stoji iza mene u redu,